Meliha Husedzinovic
Skoro će se navršiti deset godina otkako je Emir Dragulj imao svoju sarajevsku retrospektivu izložbu (Umjetnička galerija BiH, novembar 1989) Na toj izložbi vidjelo se svo bogatstvo jednog potpuno individualnog opusa. Individualnog zato što stoji izvan skoro svih stilskih modela koji su protutnjali umjetnošću otkako je Dragulj na njenoj sceni. Ako je bilo poređenja, onda je to bilo sa velikim Japancem Yozom Hameguchiem i to samo po sličnom odnosu prema temi mrtve prirode i sličnim tehničko–tehnološkim postupcima. Dragulj je na umjetničkoj sceni već više od 35 godina i svi koji su se bavili njegovim djelom, prepoznavali su u njegovom jeziku i poetici golemi prtljag emocija i uspomena na jedan osobeni etnički i kulturni milieu iz vremena dok ga nije bio zahvatio proces urbanizacije i raslojavanja tradicionalnih vrijednosti. Plodovi sjećanja na život u uskom zavičajnom ambijentu davali su otiscima njegovih grafika atmosferu začudnog, začaranog svijeta. Iza prividne sagledljivosti, iza evokacije oniričkih slika, iza nostalgičnih raspoloženja prepoznavao se i autorov filozofski stav o životu i smrti, o vječnosti i efemernosti raznih životnih situacija. Dakle, u regionalnom kontekstu prepoznavala su se univerzalna značenja. Odredivši svojoj umjetnosti takav smisao, sistematski ju je razvijao kroz nekoliko tema. Kroz pejzaž u kojem odsutne ličnosti kao da projektuju svoje davno postojanje; kroz portrete ličnosti prema kojima je gajio osobito poštovanje i na kojima je svaki detalj odbljesak takvog odnosa. Tu su i mrtva priroda (cvijeće, voće i povrće – svježe ili u staklenkama), kao i teme dlanova i golubova, gdje je snaga materijalizacije, pogotovo na malom formatu, dostigla maksimalnu kristalizaciju i filigransku minucioznost, sa detaljima koji čak prevazilaze neposrednu opservaciju, svjedočeći o autorovom potpunom utonuću u kontemplaciju pred takvim stvarima. Na kraju, tu su i figuralne kompozicije na kojima su ljudska bića ili ispunjena osjećajem usamljenosti, ili opijana sanjarenjem, ili u ritualu odlaženja, izranjajući iz ništa i uranjajući u samu misteriju ili neku fluidnu atmosferu noći, kada na sve padne mrak i ostane samo "tragično osjećanje života".
Sve ove nijeme i meditativne predstave, nadahnute melanholijom, utopljene u topli sfumato pa iracionalno osvjetljene, svi oblici što i ćute i zvone istovremeno, što stoje na granici stvarnog i nestvarnog, viđenog i zamišljenog, svi ti fragmenti njegovog iskustva svijeta, vremena i prostora, nude jedinstveno tkanje asocijacija. Asocijacija – bilo na pastoralu po kojoj je pao mrak, bilo na prazninu i beznađe, na nedostatak svake perspektive. Prizori umrtvljenih ili uspavanih prostora rijetko su oživljeni situacijama, a kada jesu, onda se radi o pozama i situacijama koje govore o značenju, a ne o činu rada ili akcije. Ta sklonost statičnom, malaksalom, u određenim događajima uvijek evocira raspoloženje koje se može definisati kao ono koje stoji na granici potisnutih sjećanja i pokušaja da ta sjećanja ponovo navru. To stanje između pamćenja i zaborava ili ta tačka mirovanja između sna i jave, to stanje u kojem tišina vibrira u iščekivanju krika – nosi višeznačne mogućnosti interpretacija. Malo ko je u koncepciji Draguljevih alegorija – osim podsticaja u vlastitim sanjarenjima, u kontemplaciji, u bilježenju sjećanja – mogao odgonetnuti do koje mjere su one ispunjene podtekstom tragičnih slutnji. Treba li reći da danas ovi pusti pejzaži bosanske provincije, ove ličnosti koje odlaze dobijaju dodatna značenja? Značenja koja su dugo bila prikrivena iza spoljašnjih, vidljivih oblika. Naša optika nije promijenjena, promijenjen je naš stav. Mnoge Draguljeve vizije sada su postale realnost u kojoj je sadržana projekcija i prošlost i budućnost. Mnoge sugestije koje su nudile Draguljeve grafike danas se mogu čitati i kao vizuelne činjenice plastičkih, ali i imaginativnih, anticipatorskih datosti. Uzmimo samo jedan primjer. Stojan Ćelić je, govoreći o grafici "Kamion" iz 1981. godine napisao: "Danas njegove gvozdene krletke odlaze nepovratno zatvarajući vidike svojim čvrstim konstrukcijama, zastori padaju, sve što je bilo žubor i zov života pretvara se u konačan muk." Da li je iko slutio da će Dragulj tu odlazeću "gvozdenu krletku" – ilustrujući knjigu Janje Beć "Pucanje duše" – napuniti bjeguncima, dovesti je do mjesta iz kojih se odlazilo uz pratnju paklene muzike mitraljeza i bombi. Za pretpostaviti je da je svako ko je vido grafiku "Kamion" doživio trenutak neodređenog osjećaja crnih slutnji i nelagode. Ikonografija bi u umjetnosti uvijek bila puka literarna stvar da ne izaziva neke druge asocijativne reference. Tako nas danas gotovo sva Draguljeva ikonografija figuralnih kompozicija i pejzaža primorava da ponovo ispitujemo instrumente našeg poimanja, da shvatimo da ono što je izraženo i ono što je predstavljeno nije jedno te isto, da je umjetnost način da se govori oko onog, a ne o onome što je pred nama. Max Kazloff bi rekao da "umjetničko djelo češće nagovještava nego što iskazuje."
Sada znamo da na Draguljevu umjetnost više ne možemo gledati kao na inventar simbola i predstava iz svijeta snova, nostalgije i pasatizma sa određenim filosofskim refleksijama. Sada znamo da živimo u vremenu kada je tih misterija nestalo, kada se poruke mogu jasno razaznati, kada od umjetnika koji bilježi sjećanja u Dragulju može prepoznati vizionara. Sada sve njegove simbole drugačije čitamo.
Za proteklih desetak godina, sudeći po grafikama koje su pred nama, malo se šta promijenilo. Repertoar oblika i tema, njihova postojanost i sigurnost gotovo da su ostali isti. Malo je nekih eksperimentalnih prodora, inovativnih komponenti, gotovo nikakvih tragova formalne ili stilske evolucije. Sva iskustva do koji je došao Dragulj uvijek iznova i uporno vraća u svoju umjetnost, dodajući samo poneki detalj. Zapravo, ono što je najuočljivije to je proces eliminacije ili proces akumulacije pojedinih poznatih detalja, svođenja na minijaturu nekih ranijih, velikih listova, njihove modifikovane varijante kroz prožimanje prizora, miješanje vremenskih i prostornih planova, sa izuzetno tananim razlikama u izvedbi, u kojoj Dragulj odvijek i u potpunosti čuva integritet vlastite manulene obrade. Na svim ovim listovima on i dalje budno bdije nad ravnotežom masa i mistične praznine, u kojoj ponekad ličnosti i predmeti izmiću sili teže. Budno bdije nad fluidom svjetlosnih tkanja, nad tonskim rafinmanom, Deskriptivno uspijeva potisnuti evokativnim i psihološkim nabojem, onom čudnom mješavinom osjećajnosti, filosofije, metafizičkog, znakova i poruka u kojima se prepoznaje – likovnim jezikom ispisana – MEMORIA BOSNIACA.
Meliha Husedžinović (1998)
istoričar umetnosti, direktor Umjetničke galerije BiH