Figura kao metafora

         Emir Dragulj je do 1967. godine pripadao strukturalističkoj orijentaciji, kojoj su se priklonili mnogi umetnici njegove generacije. Već tada, naklonjen nekom konkretnijem, narativnijem izrazu, Dragulj se trudio da ukomponuje figuru u apstraktnu osnovu koja je imala izvesnu ornamentizovanu strukturalnost. Te grafike su sadržale direktne umetnikove impresije iz specifičnog trgovačkog ambijenta bosanske „čaršije“ (Otvoreni dućan, Posle podne u dućanu, 1966; Adžo, 1967). Ovaj izrazito ekspresionistički grafički postupak Dragulj je od 1968. godine zamenio jednim novim poetskim izrazom, u kome je našao osnovni plastični i simbolični „ključ“ za svoj pravi izraz. Na tamnom glatkom fonu pojavila se leđima okrenuta pogurena prilika starca koji kreće ka dubini tame, od koje ga deli samo ravan kameni zid. Ceo grafički izraz sada je pretočen u čistu simboliku o osnovnim egzistencijalnim pitanjima odlazaka ili povratka iz večitog metafizičkog mraka (Odlazak, 1968). Drugi simbol, sa istim sadržajnim podtekstom, je konjanik koji odlazi (Prolaznost, 1970). Povremeno, pojavom figure žene, dominirajuća atmosfera nostalgije dobijala je šagalovski intoniran lirski sadržaj (Ratnik, 1969, Nevesta, 1970). Prolaznost, kao osnovni životni fenomen, dostigla je krajnju likovnu esencijalnost u simboličnoj transformaciji mesečeve kalote pri vrhu tamnog horizonta, u istoimenom listu, 1969. godine. U osmoj deceniji, izrazitije romantičarsko raspoloženje autora manifestovaće se većom ilustrativnošću motiva. „Naiviziranim“ postupkom Dragulj će uneti elemente idiličnog bosanskog pejzaža. Time će se uklopiti u širi pokret neoromantizma te decenije. Posebnu celinu predstavljaju motivi mrtve prirode, u kojima je autor manifestovao senzibilnost blisku duhu istočnjačkog slikarstva minijatura ili, još bliže grafičkoj umetnosti J. Hamagučija ( Zdela sa boranijom, 1975, mecotinta). Poreklo umetničkog izraza Emira Dragulja treba tražiti u duboko usađenom mentalitetu sredine iz koje je potekao, u tradiciji njenog filigranskog i srebrnarskog zanata i, naravno, u njegovim ličnim potencijalima za koje je iskoristio sva stečena iskustva preformulisana u impresivan metaforički izraz.


Ljiljana Slijepčević

Iz kataloga: Jugoslovenska grafika 1950 - 1980, Muzej savremene umetnosti,
Beograd, 1985.