Abdulah Sidran

          Koliko već godina, u siromaštvu svome i neznanju, isti posao radi ruka pjesnika i ruka slikara? Koliko već godina, u neznanju stihove kazivajući, koračam istom stazom kojom korača naš Emir Dragulj, pod istom svetom zakletvom i prisegnućem: neka ne potone u mrak nesjećanja naša bol djetinjstva, drhtava ljubav za dom svoj, avliju njegovu, i sokak niz koji, eno, dolazi otac, s rukama pozadi, u brižnom stisku i zapetljaju? Neka živi taj tren u kom se djetinju moždanu koru i vijugu utiskuje spokoj predvečerja i lice bližnjega! Neka živi, da ga živa, otuda, još življim na papiru čini slikareva ruka – ruka koja se sjeća, ruka koja ne da da se zaboravi, koja svoje sjećanje urezuje u gledaočevo pamćenje, svoju ranu u njegovu dušu!

          A drage su nam i slatke rane što nam ih nanese slikarsko umjeće Emira Dragulja: nosimo ih kao vlastite, i već ne razlikujemo jedne od drugih. U tome možda i jeste posao i smisao umjetnosti: svoju ranu učiniti opštom, kao kad se spiskava i traći blago i imanje, tako razdijeliti svoje rane dušine, slikom, riječju, muzikom… Ima u ovim Emirovim radovima i slike i riječi i muzike, i njegovo se rasipništvo događa u smiraju i stišaju dana i svjetla, godina i ljudskih života. Ne pamtim da je nekada neko, povodom uzbuđujućeg slikarskoga djela, kazao kako iz njega zrači mudrost, ali trgajući za jednom jedinom riječju što bi mogla obuhvatiti sve bitne oznake Draguljevog rada i djela – ne nađoh ni drukčiju ni tačniju od te riječi: jeste, mudrošću odišu i zrače ovi radovi, i njen ćemo dah osjetiti tek kad se oslobodimo i radosti i sjete što nam pogled i dušu u prvi mah zarobljuju.

Abdulah Sidran (1989)

pesnik, filmski scenarist, književnik