dr Ibrahim Krzović 

          Prije nekoliko decenija, umjetnici grafičari bili su rijetka pojava. Tada su na nekim izložbama crteži nazivani grafikom. Osim uskog broja poznavalaca grafike, muzeja i galerija, malo se ko interesovao za ovu vrstu rada umjetnika. Tako je bilo sve do početka šezdesetih godina kad se naglo mijenja odnos prema ovoj umjetničkoj grani. Odjednom se grafika nametnula kao primamljivo područje istraživanja i stvaranja za najmlađu generaciju umjetnika. Tada se i Emir Dragulj, započinjući studij slikarstva na Akademiji u Beogradu, sve više zanimao za grafiku. Štaviše, nakon redovnog studija slikarstva, specijalizirao je grafiku. Naravno, Dragulj nikada nije potpuno ostavio slikarstvo, a crtežom se bavio kao nužnom fazom predgrafičkog rada. Tako je bilo i s mnogim drugim mladim umjetnicima toga vremena i kad se njima pribroje i oni koji su grafiku učili u srednjim umjetničkim školama a potom studirali i specijalizirali grafiku, onda se ukazuje značajna snaga koja je i brojem i kreativnim potencijalima najpre pokrenula novi talas grafike, a potom uspjela da grafiku dovedu u samo žarište novih pojava. Danas se većina istraživača slaže da podsticaje za pojavu i širenje nove grafike treba tražiti u opštim umjetničkim prilikama u svijetu potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina. Interesovanje za ekspresiju slikarske materije koje se pojavilo još od takozvanog akcionog slikarstva, a potom u enformelu, proširilo se i na druga područja – u oblasti skulpture, pa i grafike. Prvi talas apstrakcije nije zahvatio naše slikarstvo u tolikoj mjeri kao neke susjedne i zapadnoevropske zemlje zbog poznate zatvorenosti ili idejno estetske isključivosti koja je vladala sve do 1950.  Zato kada se i u svijetu ovo interesovanje za strukturu materije proširuje na područje grafike, naš kulturni prostor postaje otvoreniji, pa se takve pojave reflektuju u grafici istovremeno kad i u slikarstvu…

          ….Pošto je tokom sedamdesetih godina napravio nekoliko značajnih grafika, činilo se da je Dragulj u njima konačno dogradio i tematsku i grafičku stranu svog osnovnog koncepta. Međutim, bavljenje minijaturom i tehnikom mecotinte navelo ga je da neke od tema svojih grafika izvedenih u akvatinti u boji, ponovo izvede u tehnici mecotinte. Tako je nastao novi list „Odlazak V“ 1981, na prvi pogled vrlo sličan prvom rješenju iz 1968. godine. To bi se moglo reći i za“Obalu“ iz 1982. Ipak, usporedba otkriva nove mogućnosti određenja teme koje proizlaze iz tonsko-strukturalnog rafinmana tehnike mecotinte. Želja da toj značajnoj temi doda nove izražajne vrijednosti javila se nakon iskustva s minucioznom obradom i pošto je ovladao svim tehničkim problemima, ukazale su se nove mogućnosti mnogo razuđenijeg tonskog građenja predstave. To je postigao i usavršio u minijaturi. Ostao je izazov velikog formata. Tako su nastali ovi i novi listovi koji sada svjedoče o neslućenoj osjetljivosti ruke i savršenstvu i jedinstvu tehničkih postupaka, o mirnoj misli i mirnim emocijama, o novoj umjetnikovoj sposobnosti. Zbog svih tih novih elemenata moglo bi se reći, da ove grafike kao i druge („Kapija“, „Kamion“, „Kamion II“ iz 1981), označavaju početak nove faze osamdesetih godina. Kvalitativni domet te nove faze predstavlja, svakako, list „Hodnik“ 1988. Najzad, za cijelu produkciju iz osamdesetih godina karakteristična je prevlast tehnike mecotinte. Nova faza karakteristična je po angažovanijem odnosu umjetnika prema urbanom okruženju u kojem on opet prepoznaje znakove neizbežnog usuda cijelog svijeta, svih stvari i svih pojava. Razlika je u tome što neki od novih listova, pored te osnovne poruke i ekspresije, pokazuju jednu dozu hladnoće karakteristične za odnose u savremenom urbanom miljeu.

          Djelo Emira Dragulja, osobenog svijeta i izraza, prisutno je u likovnom životu kod nas i u inostranstvu više od dvadeset pet godina. O njemu, kao činiocu savremenog likovnog stvaranja, govori ne samo impresivno velika dokumentacija o učešću na izložbama širom svijeta, nego i veliki broj napisa, studija i kritika. Stoga, svaki pokušaj da se govori ili piše o Dragulju, mora da uvaži sve ranije takve napore.

           I ovaj pokušaj predstavljanja Emira Dragulja oslanja se na mnoga ranija viđenja, analize i kritike (S. Ćelić, A. Čelebonović) koji će, zbog svojih preciznih sudova, oštrih pogleda, filozofske zasnovanosti i velike estetske osjetljivosti, ostati trajne vrijednosti kao i Draguljevo djelo.

 

dr Ibrahim Krzović (1989)

istoričar umetnosti i likovni kritičar